Učenički dom Tina Ujevića
Učenički dom je odgojno – obrazovna ustanova namijenjena prvenstveno učenicima, redovitim polaznicima srednjih škola Grada Zagreba koji ne žive u mjestu školovanja. U Domu mogu biti smješteni i studenti viših škola i fakulteta ako postoje slobodni kapaciteti i uz uvjete određene Statutom Doma.
Kako izgledaju naši prostori?
Zgrada Učeničkog doma Tina Ujevića sagrađena je 1992. godine na zemljištu površine 11.925 m2. Neto izgrađena površina doma iznosi 4.011m2, a sastoji se od učeničkih prostora (sobe s kupaonicama, učionicama, kabinetima, klubovima, sportskom dvoranom, knjižnicom i teretanom informatičkim kabinetom) i ostalih pratećih prostora (kuhinjom s blagovaonicama, praonicom, ambulantom, radionicom prostorijama za stručno i administrativno osoblje) nužnih za obavljanje poslovanja Doma.
To je namjenski izgrađena zgrada upravo za svrhu kojoj je namijenjena.
Dvorište je uređeno i okruženo sa nogometnim igralištima, košarkaškim i odbojkaškim igralištem, sjenicom za druženje i uređenom hortikulturom.
Prostrane
Internet je dostupan
WIFI
U svakoj sobi nalazi se WC i tuš kabina
Sportski i kulturni sadržaji
Ustrojstvo odgojno-obrazovnog rada
Uprava
Ravnateljica:
Ivana Vukšić, mag.philol.croat.
Tajnica Ustanove:
Katarina Gusić, upravni pravnik
Računovodstvo
Voditelj računovodstva:Matilda Grgić, dipl.oec.
Administrator:
Jasminka Kovač, ekonomski tehničar
Stručna služba
Jelena Mamić, prof. pedagogije
Sarah Šamle Dodić, mag.paed.soc.
Dom osigurava svim primljenim učenicima stalnu pedagošku pomoć, smještaj i prehranu.
Uz sve ostale djelatnike Doma, naš stručni tim od 11 odgajatelja, stručna suradnica i medicinska sestra vode dnevnu brigu o očuvanju i unapređenju zdravlja, socio-emocionalnom i kreativnom razvoju učenika, uz organiziran i kvalitetan športsko rekreacijski program primjeren potrebama učenika.
Iako učenički dom nije surogat obitelji, djelatnici nastoje svojom pažnjom, ljubavi i brigom pružiti za svakog pojedinog učenika pružiti optimalne uvjete normalan razvoj.
Misija doma
Naša misija kao odgojno-obrazovne institucije srednjoškolskog sustava Republike Hrvatske temelji se na stalnom unapređivanju odgojno-obrazovnih planova i programa, primjeni suvremenih metoda odgoja i obrazovanja, znanstvenih i informatičkih saznanja.
Usmjeravamo odgoj i obrazovanje učenika-štićenika Doma u skladu s izraženim potrebama odgojno-obrazovnog sustava te hrvatskog društva u cjelini, fokusirajući se na razvoj tržišno konkurentnih kompetencija učenika i osposobljenost za cjeloživotno obrazovanje.
Tin Ujević
Rođen 5.7.1891.godine u Vrgorcu kao Augustin Ujević, školuje se prvo u Imotskome i Makarskoj, a potom u splitskoj klasičnoj gimnaziji. Ondje se priprema za svećeničko zvanje, ali skida habit 1907. i odlazi iz sjemeništa. Drugujući s A. G. Matošem u Zagrebu kao student klasične i hrvatske filologije i filozofije započinje svoje književno djelovanje. Kao emigrant u Parizu prije i u vrijeme 1. svjetskog rata isticao se političkim djelovanjem: žestokim protuaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarajući ideju o srpsko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije.
Uvidjevši velikosrpsku krinku i makinacije Nikole Pašića proživljava katarzu te odustaje o političkih ambicija predavši se do kraja književnosti, posebice poeziji. U početku obožavatelj Matoša, njegov Discipulus ulazi u polemiku s njime, odriče ga se najviše zbog političkih neslaganja iako se od njega nikada nije do kraja rastao. Od Matoša okreće se Baudelaieru, osnivaču modernog europskog pjesništva, kojega ne vidi kao svoj uzor nego kao svojeg dvojnika.
Prve dvije zbirke pjesama, Lelek sebra (1920.) i Kolajna (1926.) dva su neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisana u Parizu između dva rata kao jedinstvena zbirka.
Do drugog svjetskog rata objavljuje još zbirku Auto na korzu (1932.) i reprezentativni izbor svog pjesništva Ojađeno zvono (1933.).Komunističke vlasti 1945. godine mu zabranjuju javno djelovanje pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevodilac.
Izabranim pjesmama Rukovet (1950.) Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom Žedan kamen na studencu (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu.
Njegovo pjesništvo, pjesništvo je nedostižnog čarobnjaka riječi koji je ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), izrazio duboke tajne spiritualne netjelesne ljubavi (u Kolajni). Moderan intelektualac i erudit ostao je izvan svih književnih škola i struja. Bogatstvo duha, dubina misaonih podviga i širina tematskih interesa objedinjena je kroz feljtone, polemike i eseje, znanstveno-popularne i političko-publicističke proze, koje sa njegovom nenadmašnom poezijom čine jedan jedinstveni integralni opus.
Augustovska noć
Nisam vrebao meki glas mujezina s uboda
tankih munara u nebo.
Ni miris vjetrića s lipa i žena i tmina
haljinskih u ovo mrtvo veče nisam vrebo.
Ali sam nešto otkrio: ovu široku sobu,
tako duboku i tajnu kada ugasim svijeću,
da mi se čini da sam u crnome grobu
i da razbludno tonem u ispitom cvijeću.
U čaši umire ruža i bokor dragih ciklama,
o što mi poje s krikom o nekoj sreći svijeta.
Ja imam zemlju, a nemam ništa, i tama
meni je tečna večeras, i, možda, ipak sveta.
Možda ću naći sebe, i neki trag do svijesti,
ja što bez spomena prođoh, drugar vjetra na drumu,
kad sam u parku vrebao klupu da mogu sjesti
i našao izvor-vodu i divnu, pravičnu šumu.
Meni je vruće, ali je noćas sunce sa mnom,
žarko i ugaslo, iskra u svakoj tački zida.
Sunce u sobi! I u svom kutiću tamnom
pohodit će me čudom milost i uskrs vida.
...
Biti Djeca
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli, svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
Biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
Autoportret
Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.
No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj...
Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme; a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme...
